Dobrodošli na Cres
Obala otoka je razvedena, obiluje mnogim uvalama i šljunkovitim plažama na svom zapadnom i južnom dijelu, dok su sjeverni i istočni dio ovjenčani strmim i surovim stijenama. Cres je najveći jadranski otok, s nekoliko klimatskih i vegetacijskih zona, te slatkovodnim jezerom pitke vode, u samom središtu otoka (Vransko jezero).
Prostrani zaljev zaštićen vijencem stijena sa dubokim zaleđem koji se postepeno spušta prema jugu, omogućio je već od davnina stvaranje čovjekovog obitavališta baš na ovome mjestu.
S jedne strane more, koje nudeći sve svoje bogatstvo čini Cres sigurnom lukom omogućavajući razvoj ribarstva, pomorstva, trgovine i brodograditeljstva; s druge strane zemlja, koja zadovoljava iskonske potrebe stanovništva za obradom vinove loze i bavljenjem maslinarstvom. Ova dva svijeta se stapaju, suživljuju se.
Pored Krka i Lošinja, Cres se danas ubraja u florom najbogatije otoke, od kojih velik broj čine reliktne i endemične biljke. Bogatstvo flore nadopunjava i bogatstvo faune. Veliko bogatsvo biljnog i životinjskog svijeta predstavlja pravi izazov za zaljubljenike u prirodu. Na Cresu je jedno od posljednjih staništa vrlo rijetke ptice - bjeloglavog supa. Također, zanimljivo je istaknuti kako na Cresu nema zmija otrovnica. Danas je Cres najrjeđe naseljen otok Jadrana i Mediterana, a stanovništvo se bavi ovčarstvom, maslinarstvom, preradom ljekovitog bilja, pčelarstvom, ribarstvom i u novije vrijeme turizmom.
Otok Cres bio je naseljen već u mlađe kameno doba. Zahvaljujući marljivoj i radišnoj prirodi stanovništva, započinje i procvat ovoga grada koji ubrzo postaje središtem otoka a između XV i XVI st. doživljava i svoju renesansu. Kontinuitet života na otoku predstavlja nam izuzetno bogato povijesno i kulturno naslijeđe: od niza liburnijskih gradina, ostataka antičkih gradova, ranokatoličkih crkvica razasutih po otoku, samostana i ostataka gradskih baština venecijanskog razdoblja do spomenika današnjice. Iako su različiti utjecaji ostavili traga, otočni način života uspio je sačuvati autohtonost i autonomnost. To se prvenstveno ogleda u očuvanju jezika, čakavskoga narječja, kojim se i danas govori, pri čemu svako mjesto čuva svoje jezične posebnosti, kao i specifičnosti u običajima, plesovima i narodnim nošnjama. Valja istaknuti da svako mjesto ima svog sveca zaštitnika, koji se od davnina obilježava posebno svečano. Uz liturgisko slavlje na taj se dan priređuju i tradicionalne fešte.
